1. Moj bog je slika. I moja moć. Nemam drugih bogova. Riječ u filmu, dakle i u dokumentarcu, nije izražajno sredstvo, nego samo jedan od donosilaca osnovnih informacija i argumenata. Veličanstveno moćna u književnosti, u filmu je riječ često banalna i jadna, ili prosto suvišna.

2. Stvarnost je djevojče što se nudi i što se ne da. Ona bi da dugo igra igru, da bježi, skriva se, začikava, izaziva. A dokumentarista bi... da bude strpljiv. Stvarnost je velika skrivalica, mi vidimo samo vrh ledenog brijega. Nagon Umjetnika, dakle i dokumentariste, tjera ga da zaviri iza. Da zakopa ispod površine i zađe mimo vidljivog.

3. Stvarnost nije ono što jeste. Ona je – ono što je za mene. Ja, dokumentarista, razbijam u paramparčad ogledalo (koje „vjerno odražava stvarnost“), a onda sakupljam samo odabrane parčiće i slažem ih u novo, fragmentarno ogledalo. Ono i dalje „odražava“ stvarnost, ali je ta stvarnost sad nešto mnogo više – moja, autorska stvarnost.

4. Ne odraziti, nego izraziti. Nije zadatak dokumentarca da odslika/usnimi/registruje/zabilježi/(po)svjedoči, nego da dâ viđenje stvarî, da izrazi ličnô. Da reflektuje. Da vidi nevidljivo. Da poveže nepovezano. Da spoji naoko nespojivo. Da sučeli – eonima udaljeno. Dokumentarista nije dokumentacionista, notar ili arhivar, on je tragač za smislom.

5. Ne: slike života. Mišljenje života! Slike su proizvodi tehnoloških naprava, kojima čovjek ne treba. Ali čovjeku mehaničke naprave trebaju: da hladno zabilježe ono što on strasno doživljava. A kad slike, motive, njihovu vizuelnu intonaciju, njihove nizove... svojom voljom i osjećajem ustroji čovjek, to više nije prostô bilježenje. Dakle: film, a ne zapis sa sigurnosne kamere! Film nije srebro-nitrat na celuloidnoj podlozi niti gomila nula i jedinica pohranjenih na silicijumskim česticama. Film je način mišljenja i način pripovijedanja pokretnim slikama.

6. Ne dnevna muka, nego vječni usud. Životna/stvarnosna priča nije samo priča o konkretnom čovjeku, njegovoj konkretnoj svakodnevici, na konkretnom mjestu, u konkretnom vremenu, nego je uvijek priča o vanvremenoj sudbini zemnog stvora pod širokom kapom nebeskom. O sudbini koju spoznajemo kroz konkretno. Ono suštinsko ljudsko je isto, ma gdje i ma kad. Od konkretnog, trenutnog i lokalnog – ka univerzalnom. Od životnih detalja – ka opštim kategorijama. Od fizičnosti – ka metafizičnosti.

7. Dokumentarac, ne dokument. Dokument je prosto: dokument. Hladan, bezličan, egzaktan. Za njega su činjenice svetinja. On ih samo slijedi, bilježi, dokumentuje. On slika i prenosi stvarnost onakvom kakva je po sebi. A dokumentarac je – živi organizam. Za njega su činjenice samo materijal i samo polazište. On ih okreće i prevrće (ne iznevjeravajući njihovu bit!), igra se njima, interpretira ih, misli ih. Misli život. I ta igra, bez koje Umjetnosti nema, pretvara činjenice i pojave stvarnosti u nešto više, i time jasno markira granicu između dokumenta i dokumentarca.

8. Ne obašnjavanje. Život! Dokumentarac nije pričanje o životu, niti objašnjavanje života, on je: život. Ko je onaj od koga, ili kroz koga, saznajemo o tom životu, ko je onaj kome vjerujemo!? Samo učesnik (akter ili trpilac), svjedok i (eventualno) bliski rezoner! Ekspert u dokumentarcu!? Užas! Neprijatni uljez. Strano tijelo. Žanrovski faul. Drage zapadne kolege dokumentaristi, i svi teoretičari s vama, izvinite, ali: u dokumentarcu za tzv. eksperta nema mjesta! Šta on živo i životno ima da kaže o istoričnom svijetu!? Naučne postavke, cjelomudrene ekspertize, brojke, fakta...!? Sve to je za dokumente: naučne, istorijske, obrazovne, naučno-popularne, itd, itd. Dokumentarac je nešto više...

9. Nagoviješteno, neprisutno, rezonujuće, reflektujuće, neiskazano... više čine bit filma, i svake umjetnosti, nego sve viđeno i izgovoreno. Direktni iskaz je samo banalna transmisija jednostavne istine. Prvi plan je samo pokazna površina. Film je ipak finija, i dublja, umjetnost.

10. Logika filma – logika smisla. A ne života. A ne njegove hronologije. Logiku (i haos) života i stvarnosti film poštuje, prati i tumači, ali ne dâ da to poremeti njegovu priču: ona teče logikom filmskog kazivanja i iskazana je čarobnim jezikom filma. A film je virtuozni žongler, žongler koji se igra lopticama životnih momenata i životnih tokova. Žonglira slikama života. I tu negdje, u letovima njegovih loptica, u prepletima njihovih putanja, nazire se – trag smisla. Logika i jezik života jesu u prizemlju. A na spratovima iznad stanuju logika i jezik filma. Poezije. Umjetnosti.

11. Objektivnost!? Tlapnja. Budimo ozbiljni: tzv. objektivnost je neskriveno ideološka kategorija, stroga društvena porudžba, strahom utjerano ponašanje, prisilna neuroza. Ili – izgovor za jalovost. Umjetnost može biti samo subjektivna. Stvaralac ne dijeli čin stvaranja, dijeli samo rezultat tog stvaranja, djelo.

12. Sirovost spontanosti, milion slučajnosti... Vjerujem u kontrolisani slučaj (R. Munitić). U predviđanje, planiranje. U namjernu, ciljanu akciju unutar prostora i vremena kojima znamo opšti okvir. Kad bilježimo spontane trenutke istinitosti nepatvorenog života, u njima može biti milion slučajnosti, ali – mi smo spremni, unaprijed smo znali opšti tok. Uloviti slučajnost, nepredvidljivost, haos. Otkriti mu smisao i poredak. Uloviti spontanost, naći joj značenje, dati joj značenje. Ali, ako je sirovost spontanosti sveta krava dokumentarizma, onda je dokumentarista – samo bijedni voajer. Ili beslovjesna mašina.

13. Povodom stvarnosti. Dokumentarista ima pravo da minimalno doaranžira stvarnost, da sitno interveniše u njoj. Da je neznatno preuredi, presloži, postavi, pomjeri, izrežira. Da malko oneobiči običnô. (Da, naravno: tehnika fikcije!). Ima pravo sve dok je u prostoru stvarnosnog, mogućeg, vjerovatnog. Dokumentarac nije stvarnost, nije o stvarnosti. On samo crpe iz stvarnosti, ali je uvijek – povodom stvarnosti.

14. I šta i kako. To su dva dijela istog bića. Ako se oslonimo samo na jedno od to dvoje, biće nije potpuno. Nisi cjelina ako nisi polovina.

15. Rafinirani probirač. Dokumentarista nije svaštojed, nije sakupljač svega što nađe, njegova duša je skener, ona jasno razdvaja stvari nezanimljive ili nebitne od onih što obiluju viškom ljepote, tegobe, značenja. Dokumentarista bira. Za sve-i-svašta nema mjesta u umjetnosti.

16. Plemeniti manipulator. Dokumentarista donosi ispreturanu stvarnost, izlomljenih vremenâ i prostorâ, ali objedinjenih u smislenu, koherentnu cjelinu, koja nikad ne iznevjerava životnu, stvarnosnu istinu. On pravi kombinacije slikâ stvarnosti, nudi nove a ne poznate ili očekivane veze, nove sudare, nizove, kontinuitete i preskoke, gomilanja i izostavljanja..., a sve to kako bi stvorio nova, neotkrivena značenja, ozračja, nagovještaje, osjećaje. On je plemeniti manipulator.

17. Nježni predator. Vječito budan, napeto ustremljen ka uskomešanoj džungli života, da u njoj uvreba plijen, dokumentarista je predator. Ali on svoju lovinu ne skrnavi, ne rastrže, ne proždire, nego u njoj nježno, sa razumijevanjem, pomno i istrajno, traži ono skriveno, duboko ljudsko, iskonsko. Smisao. I onda slatki plijen saznanja podijeli sa gledaocem.

18. Deus absconditus. U filmu, a u dokumentarcu naročito, najbliskiji mi je nevidljivi reditelj... koji kontroliše sve. Dakle i samoodvijajuću, spontanu stvarnost. On nema potrebu da se pokazuje, šepuri, da zasljepljuje, fascinira. On je siguran u sebe i svoju (višu) istinu, i ne mora da se pokazuje.

19. Koja istina? Poetska, i samo ona. „Ne postoji istina, postoje samo interpretacije.“ (F. Niče) Težiti ne banalnoj, dnevnoj, očiglednoj, površinskoj prepoznatljivosti, istini činjenica i brojeva, nego onoj najfinijoj, uzvišenoj, poetskoj, „ekstatičnoj istini“ (V. Hercog). Dakle onoj spoznaji koja te iz umjetničkog djela iznosi ispunjenog, useli ti u podgrlac i ne da ti da dišeš, gutaš, trepćeš... a imenovati je ne umiješ...

20. Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
odveć gorda da bi živela za druge.
(Moja poezija, Jovan Dučić)

Vladimir Perović